Rodjena sam u Leskovcu-gradu tekstila.
Od oca,profesora u tekstilnoj školi,nasledila sam ljubav prema tkaninama i predivu,a diveći se ručnim radovima svoje bake,dobila sam želju da se i sama oprobam,najpre u pletenju,vezu,heklanju,makrameu....
Vremenom sam poželela da sve ove drevne veštine objedinim,što je podrazumevalo i TKANJE,ali je bilo teško naći razboj,a pogotovu nekoga ko zna na njemu da radi.
Tako je ljubav prema tkanju godinama ostala potisnuta.
Upisala sam Fakultet političkih nauka sa željom da se bavim novinarstvom ali sam završila Medjunarodni smer,a politikom se nikada nisam bavila.
Godinama sam radila kao pravnik,a kada je moja firma prestala da radi,saznala sam da se u Manakovoj kući održavaju kursevi tkanja.
Prvi susret sa radionicom ispunjenom razbojima i gomilom raznobojnog prediva,oživeo je želje iz detinjstva.
Pored Mr.Vere Marković koja vodi školu tkanja,naučila sam ne samo razne tehnike tkanja,već i da tkanje nije samo drevna veština nastala iz potrebe čoveka da načini odeću i zaštiti se od hladnoće,nego da je mnogo više od toga.
Tkanje je univerzalni govor svih naroda sveta,jer svaka tkanina nosi u sebi obeležja kraja u kome je nastala,kako motivima,tako i bojama.
Tkanje je veza sa prošlošću,tradicijom i sopstvenim korenima koji su neiscrpan izvor inspiracije.Preplitanjem niti,koristeći motive iz prirode oko sebe i sopstvena osećanja i maštu,u svakom izatkanom predmetu,tkalja ostavlja trag svoga postojanja.
Za mene je to i mogućnost da iskočim iz urbane svakodnevnice i zaronim u svoj svet mašte.
Vremenom sam shvatila da je tkanje ono što me stvarno ispunjava,jer okružena raznobojnim predivom,sedeći za svojim razbojem,mogu da se zagledam u sopstvenu dušu i da provlačenjem čunka kroz niti osnove u tkaninu utkam sopstvene emocije,maštu i iskažem svoju individualnost,pa sam odlučila da to ubuduće bude moje zanimanje.